Celeber

©celeber/profil/fhm/2006/sva prava pridržana

Razgovor ugodni s Dougiejem Brimsonom,
ili kako se književni intervju transformirao u ljudsku ćakulu

Upoznajte živuću enciklopediju europskog nogometa te svega dobrog i lošeg vezanog za tu najvažniju sporednu stvar na svijetu.

Dougie Brimson je prilično velika zvjerka novije britanske književnosti, a među navijačima slovi gotovo za nogometnog gurua.
Zato sam tog Londonskog kišovitog (naravno!) dana pomalo u neizvjesnosti očekivao s kakvom ću osobom porazgovarati.
Ispalo je da se nisam trebao nimalo brinuti – sasvim prijateljski nastrojen, otvoren i iskren, bio je odličan sugovornik. Samo je jednom iskazao nestrpljenje kad sam mu postavio niz pitanja vezanih za njegovo navodno gostovanje u Beogradu kod Arkana, kao i prestanak komunikacije s nogometnim navijačima – što je on sve u potpunosti odbacio kao totalne dezinformacije. Toliko o vjerodostojnosti interneta!
Sveukupno, svaki je upit bio dočekan sa zdravom logikom nekog tko srcem izgara za taj sport, a ujedno ima čvrst stav popraćen brzom dosjetljivošću, kao i opaki smisao za humor (to je, vjerujem, razlog zašto je čest gost televizijskih emisija). Naravno, tome se mora pridodati kako Dougie zrači mirnoćom i “kulerstvom” pravih iskusnih navijača.

Što vas je nagnalo da nakon 18 godina vojnog života u RAF-u odlučite napustiti taj život i posvetite se isključivo zaradi od pisanja?

Kao što ste i sami spomenuli, punih 18 godina radio sam u zrakoplovstvu kao inženjer. Prošao sam mnoga bojišta – od Falklandsa do Zaljevskog rata, a u tom određenom trenutku sama je vojska odlučila smanjiti broj svog osoblja, što se podudaralo s mojom odlukom da bih želio više vremena provoditi sa svojom obitelji, a pripremale su se i mnoge vojne akcije po cijelom svijetu, čega sam već bio zasićen. Tako da sam prihvatio rano umirovljenje. Moj mlađi brat Eddie je u to vrijeme često glumio kao statist, pa sam s njime počeo odlaziti na snimanja zbog neke dodatne zarade i osobnog zadovoljstva. Tu smo negdje počeli kuhati da bismo mogli pisati o nogometu i navijačima.

Gdje ste se sve pojavljivali u filmovima ili serijama i da li vas je ispunjavala gluma?

Moram priznati da sam u kratkom roku nastupio u dosta toga. U mnogim britanskim serijama kao Jonathan Creek, Between the lines, Reeves and Mortimer, pa onda The Bill (serija o engleskim policajcima koja se prikazivala i u Hrvatskoj; op. nov.). Od filmova, bio sam u Judge Dreadu, Petom elementu, čak i u jednom James Bondu: Goldeneye-u. Time sam ostvario gotovo sve snove iz djetinjstva…(smijeh). Vrlo bih rado još i sada glumio. Taj me cijeli kreativni proces jako odmara.

I kako ste se onda konkretno odlučili baš za tematiku huliganizma na stadionima?

Prije tih godina (1994.-1996.) nisam nikad imao volje ni želje za pisanjem, a kad smo se moj brat i ja već odlučili početi, smatrali smo kako je jedino pošteno pisati o nečemu što dobro poznajemo, nečemu što nam je duboko u srcu. Nogomet je moja najveća ljubav od malih nogu. Bio sam i aktivan navijač dugi niz godina, može se čak reći kako sam reformirani huligan…(smijeh).
Kako smo započeli, tako smo i nastavili, te napisali zajedno četiri knjige o nogometnim navijačima.

Koliko dugo traje vaše istraživanje za pojedinu knjigu? Je li vam potreban određeni period kako biste se odlučili za specifični dio unutar nogometne tematike ili se vodite osjećajem? I jeste li svjesno odabrali kontroverzne teme?

Hm, recimo, kad sam napisao svoju 6. knjigu Nogometno nasilje u Europi (Celeber 2006.) odlučio sam kako će to biti posljednja knjiga o toj tematici. No, negdje u to vrijeme kontaktirao me prijatelj kojeg je zanimalo koja je bila prava istina vezana za tragične događaje i smrt engleskih navijača u Istanbulu 5. travnja 2000. godine. Iz toga se izrodila knjiga.
Dakle, uvijek se vodim nekim osjećajem. Osim toga, rano sam shvatio i primijenio da ne treba započinjati nikakvo osobno istraživanje bez potpisanog ugovora s izdavačem.
Isto sam tako nedavno boravio u Rusiji uoči nove knjige na kojoj radim (Kicking off; op. nov.) i ostao totalno šokiran! Nisam već dugo naišao na toliko snažan rasizam među navijačima, a vjerujem da će, kad ta knjiga bude objavljena, svi će reći kako je jako kontroverzna. Sveukupno gledano, počinjem s nekom maglovitom idejom koju naknadno detaljnije racionaliziram.

Kako su uopće reagirali agenti i izdavači kad ste im pristupili s vašim rukopisima?

Mogu samo reći da sam bio prokleto sretan. Kao što sam već spomenuo, u mladosti nikad nisam pisao, pa smo se moj brat i ja obratili samo jednom izdavaču (Headline; op. nov.) koji je odmah reagirao pozitivno, a iz toga se izrodio pozitivan odnos jer sam i danas povezan s istim izdavačem.
U svemu je, dakle, imala mjesta ona stara dobra krilatica – na pravom mjestu u pravo vrijeme. Bez ikakvih marketinških trikova ili rušenja lažnih iluzija.

Kada ste se po prvi puta počeli smatrati autorom?

Sasvim iskreno, knjiga Everywhere we go bila je moj prvi pravi pokušaj ozbiljnijeg pisanja. Unatoč tome, počeo sam se osjećati piscem tek nakon što sam objavio svoju prvu samostalnu knjigu, The Geezers guide to football.

Tko ili što je utjecalo na vaše pisanje i na koji način? Koje su knjige najviše utjecale na vas? Kakve knjige volite čitati?

Obzirom da pokušavam svoj stil pisanja držati uistinu jednostavnim, ne bih mogao reći da je itko na mene utjecao. Odnosno, uvijek sam pokušavao napisati knjige kakve bih volio i sam čitati te osjećam da kao pisac, ako se vodiš tom filozofijom, ne možeš pogriješiti. Kad se sve zbroji i oduzme, ja sam još uvijek samo jedan od kupaca.
Da me pitate koja mi je najdraža knjiga, tada bih bio primoran priznati da je to Tolkienov Hobit. To je knjiga koja me uvijek uspije razveseliti. Pročitao sam toliko mnogo knjiga tijekom godina da mi je vrlo teško odgovoriti. Hm, hm… volim i horore i mnoge druge vrste književnosti, no ako mogu izdvojiti (smijeh), najsmješnija koju sam pročitao je Wilt Toma Sharpea, iako moram dodati kako je moja The Geezers guide to football na visokom drugom mjestu iako sam je osobno napisao! (smijeh)
Znam da to sigurno zvuči jadno, ali ta knjiga obuhvaća sve što mi je najdraže u tom sportu, a napisana je totalno anarhičnim stilom koji mi skroz odgovara.

Obiteljski ste čovjek. Kako uspijevate pomiriti sve aspekte svog života? Gdje živite? Za koga navijate?

U sretnom sam braku sa suprugom Tinom od 1983. i imamo troje djece, a što se tiče balansiranja posla i obitelji – nemam nikakvih problema jer se vrlo lako mogu isključivati i prebacivati s jednog na drugo područje.
Rođen sam 1959. u Hemel Hempsteadu u Hertfordshireu pokraj Londona i tamo živim i danas. Pretpostavljam da nakon dugogodišnjih lutanja volim biti na svom intimnom terenu.
Moj sin i ja navijamo za Watford. On ima 16 godina, trenira nogomet, naravno. (smijeh)
Naši igrači imaju nadimak The Hornets (stršljeni: zbog crno-žutih dresova na domaćem terenu; op. nov.). U stalnom smo rivalstvu s Luton Townom koji su nam praktički susjedi. Ma, to je za neku drugu priču…(smijeh)
Mogu samo još dodati da je naš nogometni klub bio u nekoliko navrata u vlasništvu Eltona Johna, no mi smo svi – čvrsti dečki!!! (smijeh)

Branite li sinu odlaske na stadione obzirom na vaša iskustva? Kako ga branite od izloženosti nasilju?

Moj sin je dobar momak! Dovoljno je razborit i dobro upoznat sa svime kako bi znao da je huliganizam totalna glupost i gubitak vremena. A sav višak energije ionako doslovno ispucava na treninzima i utakmicama.
Što se mene tiče, moji su roditelji bili iskreno iznenađeni kad sam počeo pisati o navijačima, jer nisu imali pojma da ja idem na utakmice. Mom sinu i meni se to ne može dogoditi. Mi smo također tim.

Kakav je vaš stav o sportskom klađenju? Osobito nogometnom?

Iskreno, ranije sam dosta pio, pa bilo kakav oblik ovisnosti ne odobravam, jer znam koliko je jednostran i limitirajuć. Osobno se nikad nisam kladio jer sam bio suviše angažiran svojom ljubavi prema nogometu. No, isto tako mi nikad nije bilo jasno kako ljudima padne na pamet dati svoj teško zarađeni novac na kladionički stol.

Kako pišete? Imate li neki ritual? Kako doživljavate cijeli proces stvaranja?

Samo pisanje mi ide vrlo lako. No, održavanje ritma pisanja mogu svesti na obraćanje pažnje kad se bliže deadlineovi. Ne bih se baš mogao baš nazvati radoholičarom. U svakom slučaju, još uvijek doživljavam cijelu ovu situaciju u kojoj se nalazim kao krajnje surealnu. Sretan sam što uopće mogu raditi to što radim, te što mogu kroz to biti osobno zadovoljan, kao i zarađivati dovoljno za moju obitelj. Što se tiče nekog rituala – uvijek slušam određenu glazbu za vrijeme pisanja i stvaranja nove knjige. Čim ugasim CD player mogu se prebaciti na svoj nespisateljski život, a na prve tonove pjesme već sam u slovima i rečenicama koje trebam napisati. Glazba je neka vrsta prekidača. Ustvari sam pravi ljenjivac, ali uistinu volim pisati. Osim nogometa, jedina strast mi je pisanje. Ako ne volite pisati, ni vaši čitatelji neće uživati čitajući ispisane redove. Barem je to moje uvjerenje.

Koju glazbu slušate za vrijeme pisanja? Volite li nešto osobito?

Ovisi o trenutku. Recimo, za vrijeme pisanja Billy’s loga preslušavao sam prvi album Stereophonicsa, a da mi ga sada pustite, vjerujem da bih odmah pobjegao iz ovog stana.
Pišući svaku svoju knjigu slušao sam posebnu glazbu koja bi me držala u specijalnom stanju svijesti. Osobno obožavam soul muziku, Arethu Franklin. No slušam i volim uistinu raznoliku glazbu, kao npr.: Smithse, Stereo MC’s, Simply Red, rock, Basement Jaxx, itd.

Možete li mi reći malo više o svom iskustvu pisanja scenarija i vašoj suradnji s hollywoodskim producentima? Kako je uopće došlo do toga?

(smijeh) Pretpostavljam da sam ponovno imao sreće. Prvi se kontakt zapravo dogodio putem websitea, i to tako da sam aplicirao svoj scenarij pod lažnim imenom. Oni su me zatim kontaktirali, tražeći da ih spojim s tim britanskim piscem koji se razumije u nogomet i huligane. (smijeh)
Općenito gledano, cijelo mi je iskustvo proteklo u jako lošem ozračju. Nisam imao nikakvu kontrolu nad onime što sam napisao. Koliko god mi je bila simpatična redateljica (Lexi Alexander, a film se zove Huligani i upravo je stigao u kina diljem Hrvatske; op. nov.), cijeli je tim radio konstantne pogreške i nije bio otvoren za moje prijedloge i savjete koje sam ima davao. No, upravo pripremam nekoliko projekata za televiziju ovdje na otoku i za sada sam u potpunosti zadovoljan.

O čemu se radilo kad se počeo prikazivati vaš kratki film It’s a casual life? Zbog čega se podigla prašina oko njega?

Ja sam napisao scenarij za taj film, a radila ga je engleska nezavisna produkcija. Sam kratki film (15-minutni uradak; op. nov.) još uvijek nije bio prikazan na programu Channel 4. Osobno mi je to bilo odlično iskustvo jer sam radio s talentiranim ljudima koji su svi bili željni prikazati stvari kakve jesu. Obzirom da je i moj spisateljski stil baziran na istini. Ja jednostavno pišem onako kako doživljavam stvari, bez ikakvog uljepšavanja. Pritom koristim sasvim ulične izraze i rječnik običnih ljudi. Cijela kontroverza podigla se zbog načina na koji smo prikazali skupinu navijača koja se priprema za okršaj s protivničkim navijačima. Cijela fabula temeljila se na pripremanju te skupine za veliku tučnjavu, koristeći neuštogljeni rječnik. Smatram kako za mene, kao pisca, nije moguće uljepšavati stvarnost jer bi to bila čista glupost. Da bih na pravi način opisao cijelu atmosferu navijačkog ludila ne smijem biti neka vrsta cenzora već, dapače, moram biti biograf jer bi se u suprotnom sve svelo na kazalište.

Kako komentirate informaciju da ste prekinuli kontaktirati s navijačima? Kao i jednu sasvim bizarnu vijesticu da ste se svojedobno našli u Beogradu u gostima kod ratnog zločinca Arkana?

Ma, to su apsolutne budalaštine. Ja sam vrlo praktičan pisac. Pišem o onome što volim i u što vjerujem. Vrlo me je jednostavno kontaktirati putem moje internetske stranice www.brimson.net. Bilo tko u bilo koje vrijeme, tko želi izraziti svoje mišljenje o mojim knjigama ili mi osobno dati do znanja bilo što, može mi slobodno pisati na sljedeću adresu:

Dougie Brimson
PO Box 776
Hemel Hempstead
Herts
HP1 2TU

Isto tako, nikad nisam bio na Balkanu. I veselim se svom gostovanju 17. svibnja kod Celebera, mog izdavača u Hrvatskoj, jer volim upoznavati navijače i čitatelje diljem Europe, kao i sve ljude dobre volje koji strastveno vole nogomet.

Što očekujete od gostovanja u Zagrebu?

Moje je osobno pravilo u životu, pa tako i na putovanjima koja su vezana za promociju knjiga, da nikad unaprijed ne stvaram bilo kakve određene zaključke, te da ne prejudiciram stvari. Volim upoznavati nove zanimljive ljude, kao i mjesta. Također, uvijek se nadam kako ću imati vremena posjetiti stadion lokalnoga kluba. Kad sam gostovao u Rusiji, vodili su me po muzejima i galerijama, što je u redu, ali to ipak nije ono što me prvotno zanima kad gostujem u nekoj zemlji po prvi puta. U Zagrebu bih volio upoznati neke navijače Dinama, kao i one s kojima sam bio u kontaktu putem e-mailova. Volim promatrati ljude. Također, veselilo bi me prisustvovati nogometnoj utakmici. No, u životu nikad ne znaš što će ti se dogoditi. Svaka mi je godina u potpunosti drugačija od prijašnje. Eto, pa čak i ove godine, tko bi pomislio da ću postati djed? Osim toga, ako će mi se već dogoditi lijepe stvari, bolje ih je ne očekivati, nego neka me ugodno iznenade.

Koliko ste upoznati s nogometnom scenom u Hrvatskoj? Ili možda s političkom situacijom u državi?

Po osobnom sam uvjerenju u potpunosti apolitičan. S nogometom u Hrvatskoj upoznat sam preko legendarnog svjetskog prvenstva, kao i putem novinskih naslova vezanih za vaše igrače u svijetu. Najviše o navijačkoj sceni u Hrvatskoj znam preko samih fanova s kojima sam komunicirao e-mailom, kao i preko nekolicine Hrvata koje poznajem iz Engleske. Hrvate smatram osobito ponosnim narodom.

Što ste očekivali, a što dobili pisanjem?

Kao što sam već rekao, rijetko u životu očekujem da se stvari same dogode. Volim aktivno raditi ono što me u tom određenom trenutku zanima. Nogomet je moj život! Imam želju sve što vidim vezano za taj sport prebaciti na papir. Dodao bih još samo ovo: obožavam miris nove knjige, upravo izašle iz tiska. Svaki produkt pisanja završava u tiskari. To je kraj jednog divnog putovanja.
Isto tako, kad se približite tiskarskome stroju dok izbacuje svježe knjige, svjesni ste kako vam ide dobro u životu. I to je to!

Gdje su sve prevedene vaše knjige? Do koje mjere možete imati kontrolu nad samim prijevodima na lokalne jezike? Frustrira li vas to?

Da se razumijemo, bilo kakvo prevođenje uistinu je prava čast i velika sreća svakog autora. Naravno da postoje različiti prijevodi. Ja sam nekako sebi stvorio pravilo i zakonitost da ako me izdavačka kuća iz određene zemlje ne nazove niti jednom, vrlo je vjerojatno da će prijevod biti pravo smeće. Tako, naprimjer, iz Grčke nisam čuo ni glasa. To me je prestravilo. Iz Rusije je ipak nešto došlo i do mene. Osim toga, cijelo iskustvo s Rusijom bilo je uistinu posebno.
Što se tiče Hrvatske, tamošnji su me urednici već nekoliko puta kontaktirali, posredno i neposredno i prevoditelji, pa sam sasvim opušten i zadovoljan jer znam da će prijevodi uistinu biti briljantni.

Imate li neke hobije? Imate li uopće vremena?

Motori i nogomet apsolutno su moje najveće ljubavi. Ranije sam puno više vozio motor, ali ni danas ne prođe tjedan a da ne sjednem na svoj veliki i snažni motor. Nije riječ o Harleyju, već cestovnom motoru s mnogo konjskih snaga. Motori su moj odabir jer mi predstavljaju slobodu.
A nogomet je jednostavno najbolja stvar na svijetu! Osjećam 24 sata potpunu zaluđenost za tim sportom!

Osjećate li se poznatim u književnim krugovima?

(smijeh) Ne poznatim, već dobro znanim! U svakom slučaju, ne bih za sebe rekao da sam literarna veličina poput nekih klasika.

Ima li još nešto čime biste se htjeli baviti? Što imate novo u pripremi? Gdje se vidite kroz desetak godina?

Mislim da bi me stalna kolumna u nekim novinama skroz obradovala, svakako vezana za teme koje me ispunjavaju – a to je, prije svega, nogomet. Isto tako, uz sve što radim nemam mnogo vremena da se više posvetim blogovima. Pokraj svih emisija koje sam radio na televiziji, ili u kojima sam gostovao, još uvijek imam nekolicinu kreativnih ideja na kojima radim. Također, u predprodukciji sam nekolicine filmskih projekata ovdje u Engleskoj. Jako me veseli pisati scenarije. Isto tako, pripremam i dva internetska projekta od kojih je jedan prva ikad napravljena sapunica za djecu koja bi se događala u virtualnom svijetu. Uskoro mi izlazi i nova knjiga. Zatim, tu je i mnogo drugih misli i ideja koje treba realizirati.
Općenito, vrlo sam zadovoljan svojim životom, a kao što sam ranije spomenuo – nikad ne planiram predaleko u budućnost.

Koje je vaše mišljenje o nogometu u Engleskoj? Ima li određenih zakulisnih i namještenih utakmica?

Nogomet u Britaniji je pod tako velikim mikroskopom da je gotovo nemoguće namjestiti utakmicu. Osim toga, postoje znatne kazne za bilo kakve neprimjerene radnje, pa je apsolutno neisplativo biti umiješan u mutne poslove. Isto tako, kod nas su suci toliko pošteni da ne postoje nikakve korupcije. Huligani nemaju više utjecaja na zbivanja na terenu kao što je to slučaj u Italiji ili Latinskoj Americi. Mislim da bi se općenito trebalo više posvetiti pozitivnoj strani nogometa, a ne samo vandalizmu i lošim utjecajima na zaljubljenike u taj sport.

Dodajte još nešto za kraj. Nešto što biste u ovom trenutku željeli podijeliti s vašim čitateljima.

Jako uživam u pisanju. To je predivni način života i nadam se da se to osjeti i u mom stvaralaštvu.
No, unatoč tome, sama činjenica da moje pisanje potiče ljude na razmišljanje, ili ih u krajnjem slučaju zabavlja, još je uvijek izvor trajnog osobnog čuđenja.
Najveća lekcija mi je da nikad ne vjerujem u nešto dok se to nešto ne dogodi! No, kako ne bih više tupio svoje, želim još samo dodati da ću ja, dok me ljudi budu čitali, i dalje nastaviti pisati.
Pozdrav svima, vidimo se uskoro i naprijed Stršljeni!