|
|
|
|
|
|
|
Kruno
Lokotar & Nenad Rizvanović Kruno Lokotar je rođen 1967. god. u Daruvaru, živi u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest. Kritike i eseje objavljivao po svim medijima. Uređuje Godine nove i piše književnu kritiku u Republici. Na FAK-u sudjeluje kao jedan od selektora i voditelj. Nenad Rizvanović je rođen 1968. god. u Osijeku. Objavljuje od 1985. u raznim novinama i časopisima. Jugoslavistiku upisao u Osijeku 1988., ali je u Zagrebu diplomirao kroatistiku 1994., a 1996. odslušao poslijediplomski studij književnosti i položio sve ispite. Želio biti rock kritičar, ali je postao književni. U mlađim godinama sudjelovao je u pokretanju više novina i časopisa od kojih su svi propali, osim časopisa Godine. Od 1997. god. uređuje i vodi tribinu Književni petak u Gradskoj knjižnici Zagreb. Vijest
o FAK-u projurila je kroz medije: jedan mali festival, organiziran bez
ikakve pomoći državnih institucija (dakle, doslovce bez ikakve!) i na
licu mjesta pokazao je da postoji odlična publika i postoje odlični pisci
- poput Zorana Ferića, Đermana Senjanovića, Miljenka Jergovića, Borivoja
Radakovića, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Ede Popovića, Stanka Andrića...
(a čije priče možete čitati u ovom zborniku). FAK je smišljen kao festival
javnog čitanja i promocije proze, što je, nota bene, posve novo načelo
oko kojeg su se počeli okupljati hrvatski pisci. Nadalje, FAK je otpočetka
proklamirao načelo otvorenosti, pa je lista pisaca na svakom FAK-u bila
drukčija, a mogli su se priključiti - i priključivali su se - svi oni
koji su pisali modernu kvalitetnu prozu u duhu devedesetih godina. Slično
'pravim' festivalima književnosti, ni FAK nije zagovarao jednoličnost
i istovrsnost, a još manje želio pisce usmjeravati. Ideja je bila na istom
mjestu okupiti najsuvremenija književna imena i gledati što će se dalje
događati. Nekako uzgred eliminiran je i najtrajniji i najomiljeniji fenomen
hrvatske književnosti - sektaštvo, i zato su na FAK-u mogli nastupiti
Franci Blašković, Boris Maruna, Zor. Ra., Miljenko Jergović, Krešimir
Pintarić, Goran Tribuson, Drago Orlić, Tatjana Gromača... i jedino je
tako mogao u 2000. godini FAK, kao prvi festival pisaca uopće u Hrvatskoj,
postati mini-turneja! FAKat,
kao prateći proizvod FAK-a, pokazuje kako doista postoji živi organizam
hrvatske proze, i za slušanje i za čitanje. Iako nekako izgleda da je
pisanje proze u nas postalo muškim poslom, uz ovu knjigu dobro bi došlo
i uputstvo - čitati najglasnije. |
Zbirka
priča |
