Jasna
Šurina
polupani lončići
Jasna
Šurina.
O godinama laže. Čitala je da je to in.
Apsolventica. Na kredit.
Skupljala salvete, pa prestala. Upile su rigotinu, pa ih je pobacala.
Napisala ovu jednu knjigu.
Nada se da će i drugu. O nečem ljepšem. Od ove prve.
Sve što želi ima. Osim novog auta.
Pristaje na kompromise.
Trudi se. U svakom pogledu.
I pamti samo sretne dane.
“Koliko
si to pojela? Ha? Koliko si toga utrpala u sebe? Koliko, svinjo debela?
Pogledaj si bedra! Pogledaj koliko po njima ima sala! Rastu ti na oči.
Gadiš mi se. Tako mi se jebeno gadiš. Izrigaj se. Izrigaj se, Jasna.
Polupani
lončići. Autobiografija jedne bolesti. Opake bolesti. Bulimije. Bolest
dobro poznata mnogima od vas. Nedovoljno poznata mnogima od njih. Oko
vas. Bolest jedenja i povraćanja. Povraćanja i jedenja. Bolest mržnje
vlastitog bića. Solo brija. Pristup odbijen svima. Pomoć nepoznata.
Polupani lončići. Predaja. I prihvaćanje sebe. Jer bolje od sebe ne trebate.
Ja znam. I vjerujem. Sebi. I u Vas.”
Polupani
lončići, autobiografska potresna ispovijest o borbi i izlječenju od bulimije
nervoze, pisana u obliku dnevnika i pisama za site foruma udruge Libella
(udruga za pomoć oboljelima od anoreksije i bulimije nervoze).
Kako u Hrvatskoj nema ni jedne knjige koja “iz prve ruke” govori o temi
bulimije i anoreksije nervoze kao ozbiljnom i sve raširenijem problemu
današnjice, autorica je odlučila napisati autobiografsku knjigu i pojaviti
se u javnosti pravim imenom i prezimenom u namjeri da svojim sedmogodišnjim
iskustvom s bulimijom nervozom pomogne drugima i ukaže široj javnosti,
školstvu i zdravstvu na potrebu ozbiljnog društvenog (socijalnog) razgovora
o toj temi.
Obzirom na to da je problematika izuzetno osjetljiva i ozbiljna te da
se u našem društvu o bulimiji nervozi iznenađujuće malo javno govori i
zna (u odnosu na anoreksiju nervozu), mi smo kontaktirali i eminentne
stručnjake iz tog područja i zamolili ih za suradnju, pa smo uz svaki
primjerak knjige priložili i stručnu brošuru o bulimiji nervozi kako bismo
s tim problemom upoznali očito nedovoljno upoznatu hrvatsku javnost i
pomogli onima kojima je pomoć najpotrebnija. (Svaka peta žrtva bolesti
neće živa dočekati svoju četrdesetu godinu života. Dugoročno gledano,
smrtnost je oko 20%.)
|
