Eventualisti u Rijeci
napisao Neven Vulić

Kada sam zadnji put jeo u studentskoj kantini J. mi je rekla da joj kasni mjesečnica tri dana. J. je iz Rijeke. Njen momak je iz Rijeke. Ja ih žalim.

Fufljanje u mikrofon, filmsko platno kao paravan, mladi pankeri, besplatna cuga, opća nevoljkost izvođenja u klubu neposredno prije punk koncerta, bljedilo grada, loš kebab, mrtvi kanal, mrtvi kanal – kako to zlosutno zvuči, to je taj lučki grad.
Buddha lounge bar nije baš uređen prema estetskim osjećajima pjesnika, pa smo Andrija, Frane i ja hranu otišli tražiti dalje. Poslije su nam ostali rekli da su tamo jeli solidnu pizzu. Mene je to ipak podsjećalo na karton, k-plus i kompromise.
Slijedili smo mrtvi kanal, tamo sam ranije u prolazu bio vidio Staru Česku pivnicu. Pred ulazom je bazdilo po tumoru i psima, ali unutra je bilo baš fino. Dugačak put nas je doveo do akvarija pored šanka gdje smo sjeli. Pili smo rezanu pivu, jeli platu mješanog mesa.
Pladanj je bio pun krilca, vratine, kobasa, medaljona puretine, pivskog krumpira i peršina i paradajza i luka i ajvara i počele su mi teći sline. Kada sam uhvatio prvo krilce nisam ga želi ispustiti, ali bilo je prokleto vruće pa sam ga nježno spustio u tanjur i gledao u nj, ubrzo su i Andrija i Frane odustali od bešteka posegnuvši rukama prema mesu svaki s mišlju da mora pojesti što više, a račun se ionako uvijek dijeli na tri jednaka dijela. Oh, Bože, kako je to dobro bilo.
Obžderali smo se u toj Staroj Češkoj pivnici, odmah nakon juhe. Plata za ekipu bila je božanstvena, gotovo epohalna, postala je referentna točka za budućnost.
Kao poslije bitke, bio sam do lakta u masti, morao sam kasnije oprati ruke dva puta, Frane si je morao nasapunati i bradu, a neki tip mu je pritom uletio u WC, to mora da je bilo zanimljivo.
Šetali smo nakon toga pored prljavog mora u luci, prvi pogled na valove pored broda-kasina i već sam odlučio da unutra ne želim biti. Sjetio sam se scene iz Terminatora II kada se tekući kiborg na kraju istopi u užarenom metalu. Nešto masno plivalo je na površini mora i reflektiralo dugine boje.
Nastup – klasika. Sve u svemu silovanje mrtvog konja u nepoznatom gradu, nezainteresirani pederi za nezainteresirane kretene. Čisti larpurlatizam.
Slijedio je koncert Tito’s Boysa. To nije bilo toliko loše, ali nakon toga slijedilo je koprcanje i pokušaji dogovora desetero ljudi među sobom, a to nikad nije zanimljivo. Pokušali smo naći neki klub, tamo nas je bjesomučno odvezao Krunin rođak, ali nas je vratio i natrag u Rijeku jer su uglavnom svi bili truli kao i ja, pa smo malo pili u parku pred hostelom.
Doručak u hotelu ostavio me bez daha. Valjda kontinentalni, kruh na šnite, i mali paketi maslaca, paštete i malmelade od 5 grama. Nakon pola sata opet si gladan, nikad to nisam volio.
Pogled iz sobe spektakularno je pucao na Krk i Brač, i na dizalicu brodogradilišta ili tvornice. Odmah ispod nas bila je mala šljunčara ili štaveć.
A svi iz okolnih gradova i sela, udaljenih i po trideset kilometara (pogledaj Žejane) putuju svaki dan da bi tu radili, a unutrašnjost ne samo primorsko-goranske županije ili Istre se prazni (pogledaj Dalmatinska Zagora). Zašto ljudi ne žive na selu i ne uzgajaju krave i ovce i sijeku drva i rade sir i mlijeko, domaću rakiju i vino, nego se odseljavaju u slijepa crijeva industrije, hrane se kartonskim pizzama, Colom-21, koriste češku kontracepciju Ti&Ja koja miriši na kiseljenje užeglog kupusa i znoja, žive u krletkama od stanova, hodaju sa kepecima od metar šezdeset i osam sa također gnomskim kitama, i nose naočale na krivo i ponavljaju pri svakom kontaktu kako ne vole ni bicikliste ni McShake od jagode jer je prekaloričan nije mi jasno. E pa jebem si mater.
A mladi pankeri i dalje hodaju Riječkim korzom u svojim iznošenim martama koje iznajmljuju na nekoliko sati lokalnom sucu za 300 kuna (o da, on kaže da ih slika, a peder si sigurno trpa nešto veliko u guzicu i sl. dok ih njuši), hodaju ponosni zbog Ri-Rocka, i nošeni godinama (hvala Bogu) lanci i marte postaju uspomene pod prašinom teških metala nošenih teškim vjetrom sa teških tankera.
Jeftini taksiji (sad sam tu mislio napraviti listu prednosti Rijeke, ali osim taksija...), znači samo jeftini taksiji (i Stara Češka pivnica?) nebi me natjerali da živim u tom gradu, jebe mi se što je autocesta Zagreb – Rijeka žila kucavica naše suverene autohtone zemlje, zabole me što Trst želi da nafta, cement, kikiriki ili koja već govna izlaze iz tih tankera kod njih, i nije me briga koliko je to značajno za ekonomiju, BDP i Sanadera, ja u Rijeci ne bih živio, ako imam ikakvog izbora.
Ipak, navečer je bilo baš lijepo u parku kod hostela, i jutro, pogled kroz prozor na musavo more i obogaljenog galeba koji se koprca i posrće po zraku bio je kao pronalazak ljepote, estetskog ideala nakon osmog pogleda na jako ružnu djevojku, groteskno nasukanom ljudskom kitu koji sjedi na stolici i pozira za sliku. I ta savršena lijeva obrva, kada bi bila lišena ostatka tijela, bila bi savršena, ali ovako znaš da autobus kreće u 13 h, i jebeno ti savjetujem da se digneš u 9 bez obzira koliko si pio dan ranije, digni dupe, jedi usrani kontinentalni doručak da imaš energije za ponovno pakiranje, pregledavanje i potragu za zaboravljenim stvarima (jer se tu NE ŽELIŠ vraćati) i marš do autobusnog kolodvora već u podne, tako da si kod Žabice blizu perona već u pola jedan, jer ako ostaneš tu, ako zapneš tu u Rijeci, zgrbiti će ti se kičma, folikule uzavreti dok rastu kolovrati dlaka, i kao na onoj znamenitoj slici koja prikazuje evoluciju majmuna u čovjeka, na toj slici ti ćeš hodati unazad, svakim danom sve sličniji Darwinovom modelu, visine metar šezdeset i osam, i opet ćeš zamrziti Sanadera, neoprane vagine i McShake od jagode.
Nego, ona frendica J. iz Rijeke mi je ipak kasnije poslala poruku:
Teče i teče i teče jedan slap,
Beba odlazi kap po kap, jej!
I na kraju je onaj smajlić što namiguje ;).
J. mi ipak šalje poruku da je počela krvariti, krv kao veselje, krv kao oslobođenje, dijete je opet daleko. Jedna Riječanka nije bređa, i svijet je odmah lijepši.

P.S. Vratio sam se u Rijeku kasnije, krajem travnja 2007, pokušao sam s kolegama sa fakulteta jesti u Staroj Češkoj pivnici, ali bila je takva gužva da nismo mogli ni ući. Tu večer smo jeli u McDonaldsu.